понедељак, 12. мај 2008.

KUKU NAMA - DO BORISA MILOGA

Rezultati izbora u Srbiji iznenadili su sve, pa cak i one koji su, naizgled, veoma ubedljivo pobedili.
Kazem "naizgled", jer je neizvesno da li ce ubedljiv rezultat koalicije minornih politickih stranaka i Demokratske stranke biti dovoljan za formiranje vlade, ili tek samo "Pirova pobeda".

Prvo, zabluda je da je “proevropska Srbija” odnela pobedu, jer kad se saberu glasovi onih koji su u kampanji zagovarali, u najmanju ruku evroskepticni stav, ispada da njih ima (nekoliko, ali ipak) vise.
Drugo, u ovom trenutku se kao "prirodni saveznik" demokratama pojavljuje jedino DS-otpadak, Liberalno-demokratska partija. A to znaci, kada se saberu poslanicka mesta mogucih koalicionih partnera, dobija se samo 115 poslanika, dakle, 11 manje nego sto je potrebno za formiranje stabilne vlade. Cak i uz poslanike manjinskih strana - opet nedostaju bar cetiri mandata.


Sta onda DS moze da uradi?
Koalicija sa Svpskom vadikalnom stvankom za sada izgleda nemoguce - zbog dijametralno suprotnih stavova o Evropi, ali i zbog onog "kriminala i korupcije", cijim je rasciscavanjem Tomislav Nikolic mahao kao obecanjem za kad pobedi.
Bljutavost odnosa u preminuloj vladi poslednjih nekoliko meseci (a rekao bih i cele poslednje godine tog protivprirodnog bluda) nagovestava i da savez sa DSS, makar bio najlogicniji, nije i izvestan. Uostalom, cini se da je Vojislav Kostunica spremniji cak i da izlazi na izbore dok zuto ne izbledi, nego da se sada "uvladjuje" sa "Koalicijom Canak - DS - ...".
Zato je s zute strane "najmirisniji" novi, mada jos veci protivprirodni blud... ma kakvi, to je pre nekrofilija... u savezu DS sa dosad omrazenim socijalistima. Tako ce prvoborci sa trgova i ulica, udisaci suzavca i primaoci pendreka (a boga mi i metaka) imati prilike za interakciju sa "Malim Slobom" (da vas podstim, to je bio "nickname" Ivice Dacica u vreme kad je bio portparol SPS-a).

A koliko je sve to (ne)realno?

Socijalisti, osokoljeni povecanjem podrske u birackom telu, tesko da ce prihvatiti otvoreni savez sa onima koji su ih skinuli sa vlasti, Hagu izrucili milog im vodju (kog se nikako ne odricu, a Boga mi, i ne stide) i ukinuli im sve privilegije moci. Ali, ne treba zanemariti opciju da starim politickim kalkulantima bude isplativije da “iz senke” podrze manjinsku vladu DS (+pratnja) – LDP (zlurad li sam, sta li je, ali stalno gresim u kucanju, tipkam “LSD”), nego da ulaze u otvorenu koaliciju sa drugom po redu strankom za formiranje vlade – SRS, i njenim mogucim partnerom (bar po Nikolicevim zeljama), DSS.

Zaista, ova druga kombinacija (SRS, DSS, NS, SPS, JS, PUPS) dala bi stabilnu vladu, sa podrskom 128 poslanika i sto je jos vaznije, sa prilicno slicnim politickim pogledima na vecinu krucijalnih pitanja. Nje se, siguran sam, takodje ne treba bojati, jer je svaka vlada izabrana demokratskim putem, i formirana u skladu sa demokratskim pravilima - demokratska. I pride, nisam siguran da bi i takva vlada "izbrisala" evropsku opciju... Naprotiv. Svesni su toga i u naizgled pobednickoj DS i ekipi, i zato reaguju pomalo nervozno.

Meni je tu pokazatelj Tadiceva recenica odmah posle izbora, u kojoj porucuje, parafraziram, da nece dozvoliti da nas stranke, koje su dobile manje na izborima, formiranjem koalicije povuku u proslost.

Ume Boris da lupi pa da ostane ziv, ali, sumnjam da je ovime zeleo da nagovesti kako bi bio spreman da, ukoliko se udruze SRS, DSS i SPS (sa sve koalicionim partnerima) da provocira gradjanske nemire ili kakav drzavni udar, sto je neke zabrinulo. Ne, mislim da on, jednostavno, prilicno "priziva" manjinsku podrsku SePSe (a secate se ovoga, ljudi sa trgova?) i sam je sebe ubedio u to da Dacic shvata da mu je savez sa DS "pasos" za demokratski imidz SPS, da sebi (Tadic) moze da priusti strogu samodovoljnu poruku pre svega sopstvenim biracima u trenucima veselja.

Socijalistima, dakako, tako nesto odgovara, sto da ne: i prethodni put kad su dali podrsku manjinskoj vladi bili su samo na dobitku, i ojacali stranku i poziciju u politickom zivotu Srbije. Ali, to ne znaci - na primer - da socijalisti (i koalicija) iz iste perspektive ne bi mogli da podrze manjinsku vladu SRS - DSS - NS. Sa Kostunicom imaju lepo iskustvo od proslog puta.

Ono sta me buni je sledece: ako je Tadic spreman za komplot sa socijalistima, zasto onda ne napravi tzv. Veliku koaliciju sa nekadasnjim manjinskim partnerima socijalista, Vadikalima? Potpuno bi isto breme preuzeo na sebe (ili zaista misli da bi mu neko od glasaca DS oprostio savez – makar i tajni – sa SPS, a ne bi sa SRS?), samo bi Srbija dobila stabilniju vladu.

Uostalom, sta stoji na putu da se sada ucini ono sto se cinilo logicnim jos u vreme samoproklamovane nezavisnosti kosmetskih Siptara – da se formira koncentraciona vlada, ili vlada nacionalnog jedinstva? Mozda tu ideju sprecava strah da bi narod mogao da shvati da je to bilo najkonjukturnije resenje jos u februaru, i da smo dzabe “glasovali”?

Svejedno, savez sa SPS, makar i kao podrska socijalista manjinskoj vladi, lako bi mogao da okruni sada suverenu poziciju DS, narocito ako posle nekog buduceg, skorog gafa Evrope (zasto li sam siguran da je to sasvim izvesno?) Srbija bude morala opet na biralista.

недеља, 11. мај 2008.

MALO RUKAH, MALENA (L)I SNAGA?

(Esej o Sjedinjenim Americkim Drzavama)

Kada je formirana Organizacija Ujedinjenih nacija, jedan od osnovnih ciljeva je bilo formalno i medjunarodno-pravno izjednacavanje malih i (vojno, ekonomski) slabih drzava, sa onima velikim i mocnima, kako bi sve drzave mogle da racunaju na nepovredivost granica, postovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta i ravnopravnosti.

U Povelji OUN, jedan od osnovnih motiva bio je da se prevazidju manjkavosti zbog kojih je, s izbijanjem Drugog svetskog rata, prestalo da postoji Drustvo naroda, preteca OUN.

Neko ce, s pravom, primetiti da su od pocetka neke drzave stavljene u povlascen polozaj (recimo, zemlje stalne clanice Saveta bezbednosti), i da su od samog formiranja OUN, prakticno, manifestovane slabosti i nespremnost nekih mocnih drzava da postuju princip da su sve drzave jednake, bez obzira na povrsinu, broj stanovnika, ekonomsku snagu...

Ipak, Povelja je garantovala jednakost, bar na papiru.

Onda su neki pozeleli da budu jednakiji od drugih.

Istina, ti “neki” imali su sve preduslove da postanu istinski, pozitivni, lider sveta, a pretvorili su se u zakonodavca, zandarma, tuzioca i sudiju u istom drzavnom odelu, koji je u svom samovlascu, bahatosti i drskosti otisao tako daleko da se ne razlikuje od teroriste – ciju je definiciju sam dao.

Pogadjate, mislim na Sjedinjene Americke Drzave.

Upotrebljavajuci vojnu, ekonomsku i politicku moc (bas tim redom), Vasington je posle Drugog svetskog rata uspeo da u svetu nacini jos jednu podelu: na drzave koje su se slizale sa SAD seneci mrvicama s njihovog stola, na drzave koje mrze SAD jer su na ovaj ili onaj nacin osetile “americku pravdu” i na drzave koje preplaseno cute u cosku nadajuci se da ih se “Ujka Sem” nece dosetiti.

Do toga je Amerika dosla upornom ignoracijom medjunarodnog pravnog poretka i Ujedinjenih nacija, sto je po nekad bilo toliko drsko da je izgledalo da medjunarodni pravni poredak postoji za sve druge osim SAD (i onih kojima oni blagonaklono i najcesce jednokratno “dozvole” to pravo), dok se Vasington pojavljivao kao “vrhovni zrec”.

Ako pogledamo neke moguce definicije “drzavnog terorizma” (napominjem da je i sama definicija terorizma sporna, pa je i definicija drzavnog terorizma pod znakom pitanja) -

“terrorism practiced by a government against its own people or in support of international terrorism”, ili “the calculated use of violence (or the threat of violence) against civilians in order to attain goals that are political or religious or ideological in nature; this is done through intimidation or coercion or instilling fear”, prepoznajemo li u tome delovanje SAD u nekim situacijama posle Drugog svetskog rata?

Ili, da se vratimo onoj najjednostavnijoj definiciji, po kojoj je “terorizam akt svakog nasilja protiv medjunarodnog pravnog poretka, neke drzave, naroda, nacionalne grupe ili njihovog dela, izveden koriscenjem oruzja ili sredstava za masovno unistenje, bez objave rata, krsenjem medjunarodnog krivicnog prava”? Pa da na to dodamo tezu da je, kad drzava primeni takav ili slican akt, to “drzavni terorizam”... Ja u tome vidim SAD, a vi?

Ono sto otvara kontroverze nije, medjutim, samo pitanje “drzavnog terorizma” i (ne)mogucnosti da najjaca drzava sveta bude kaznjena zbog toga, vec, i kao bolnije za odgovor, pitanje – kako drzava ili nacija, koja je ugrozena takvim aktom drzavnog terorizma moze da odgovori ako je (kao sto je najcesce slucaj) vojno, ekonomski i politicki daleko slabija od SAD? Naravno: terorizmom, makar i u njegovoj klasicnoj definiciji. To ne znaci da ja odobravam terorizam, vec samo da mu u najvecem broju slucajeva lociram uzrok i direktan povod (izuzimam teroristicke akcije fanatickih, religioznih ili slicnih grupa).

Istina, 11. septembar je nesto strasno, ali, ako uporedimo broj zrtava u “bliznakinjama” i broj stradalih civila u tadasnjoj SR Jugoslaviji tokom bombardovanja (bez dozvole Saveta bezbednosti, dakle, bez pravnog osnova!), nisu li ljudi izginuli u Njujorku, u stvari, “kolateralna steta” kazne za neko (ne)delo za koje je Americi, mimo UN, neko “presudio”, na isti nacin na koji Amerika presudjuje drugim drzavama?

Osim sto ocigledni elementi “nadrasnog” u stavu SAD prema ostatku sveta, u sta ogromna vecina Amerikanaca, mozda i nesvesno, veruje, mogu da ukazuju na ociglednu inspiraciju nacional-socijalizmom (sto me negde i ne cudi, s obzirom na ogroman broj nacistickih zlocinaca kojima je Amerika pruzila utociste posle Drugog svetskog rata, jer su joj bili potrebni), sasvim je sigurno da su na kreiranje sadasnjeg stava SAD prema ostatku sveta bitno uticale i sledece cinjenice:

1. Americka nacija nastala je doseljavanjem (u najvecem broju u prvom “talasu”) probisveta, avanturista, olosa, ljudi koji su bezali od zakona ili proslosti iz Evrope, kojima su se potom prikljucili ljudi (mahom) bez ekonomske ili politicke buducnosti u svojim zemljama.

2. Americka nacija nastala je izvrsenjem genocida nad starosedeocima severnoamerickog kontinenta (“indijancima”), ciji bedni ostaci i dan-danas zive odvojeni od drustva SAD u – rezervatima!

3. Americka nacija nastala je u dosad nezabelezenom rasistickom i genocidnom zlocinu nad crncima, dovedenim kao roblje, a rasizam i danas traje.

Ako znamo te postulate, onda su nam jasnije i sledece cinjenice:

1. SAD bez odluke medjunarodne organizacije postavlja i rusi vlade suverenih drzava, razara i cepa suverene drzave, imenujuci vlade (pa cak i cele drzave!) kao “sponzore terorizma”,

2, SAD vojno i ekonomski napada suverene drzave, “uterujuci” im svoja “pravila vladanja”, namecuci organizaciju i resenja i okrivljujuci ih za nemoguce stvari,

3. SAD se sa nipodastavanjem postavljaju prema vladama, narodima i teritoriji suverenih drzava, cim ocene da su oni/one dovoljno slabe da im se na adekvatan nacin suprotstave i ugroze im interese,

4. SAD kidnapuju ljude sirom sveta, zatvaraju ih bez optuzbe i sudjenja, ucenjuju i proganjaju i organizuju slicne ilegalne poduhvate,

5. SAD i dan danas sprovode rasizam i segregaciju prema pripadnicima odredjenih naroda i nacionalnih grupa koje su oznacili za vasingtonskom rezimu nemile po raznim osnovama,

6. SAD, kombinujuci vojna i ekonomska sredstva, vrsi uticaj na trzistu u svoju korist, a na direktnu stetu drugih drzava.

Otuda, ne treba da nas cudi sadasnja pozicija i “ugled” SAD u svetu niti moguce posledice. Veliki je broj zemalja, pa cak i onih koje su sada medju najvernijim saveznicima SAD, koje samo cekaju moguce americko posrtanje u nekoj oblasti (a sto ce se desiti po samom zakonu verovatnoce), da, s namerom da sebi obezbede korist, bez po muke zadaju udarac Americi, kome se ona i ne nada, niti mu se moze odupreti. Mnogo sitnih i nejakih Davida ipak moze da srusi Golijata.