петак, 23. новембар 2012.

Kako je umrlo srpsko novinarstvo



Sećam se svojih novinarskih početaka u - nazvaću tako - ozbiljnom novinarstvu. Te 1988, u SR Srbiji, ako koristimo sad popularnu terminologiju, vlada "medijski mrak": dnevni listovi su "Večernje Novosti", "Politika", "Politika Ekspres" i "Borba". Na TV - dva "državna" kanala. (Za mnoge koji ne pamte, ostali TV kanali i dnevne novine pojavljuju se posle 1989.) Reklo bi se - ni traga medijskom pluralizmu.

U to vreme, kao i pre toga - o čemu su mi pričali novinarski mentori i učitelji - kruna novinarstva bila je karijera spoljnopolitičkog novinara. Odatle su regrutovani dopisnici u inostranstvu, odatle se "stizalo" u glavnouredničke kabinete... Sećam se, kao mlad novinar, imao sam ozbiljnu "prpu" da prođem kroz redakciju pored "bloka" u kome su sedeli novinari spoljne rubrike "Novosti", pravi vukovi u profesiji, koji sve znaju, sve vide - posebno greške, i ne ustručavaju se da ti sve kažu.(Za one koji ne znaju, "pojam" spoljne u to vreme bila je spoljna "Politike")

Alternativa tom "prolazu" bio je deo između DESK-a i fotoreportera: podjednako opasan tesnac, jer je s jedne strane sedeo neprikosnoveni šef DESK-a Mića Bogdanović, prototip "kako mi deca zamišljamo strogog urednika", s novinarstvom u malom prstu leve noge, a s druge, "svevideće oko" Branko Bosić, urednik fotografije, legenda međ majstorima objektiva. Tu, ako te Mića ne nagrdi, sačeka te Branko, i obrnuto. (Za početnike u profesiji: tadašnji moj urednik imao je običaj da prvu brljotinu svog novinara okači na tablu, podvuče greške i precrta potpis; drugu brljotinu bi takođe okačio na tablu, podvukao greške, ali i zaokružio potpis, da ga učini vidljivijim)

E, sad. Ovo nije omaž ovim ljudima, koji su to svakako zaslužili, već formiranje slike potrebne za bolje razumevanje onoga šta ću u nastavku pisati.

Novinari su u to vreme imali mnoge kočnice, ali one bi sve mogle da se svedu u jedno: ne udaraj na Tita (jedan glodur Novosti, iz plejade velikih, smenjen je što je skratio govor voljenog maršala), partiju, revoluciju i socijalizam. Sve ostalo - može. Novinara nije bilo previše, ali, i tada se pravila razlika između novinara i "novinara", pa su s indignacijom i prezirom posmatrani delatnici raznih informativnih službi i fabričkih glasila, koji su sebe nazivali novinarima.

S početkom 90-ih, ratom i raspadom "velike" države i aktivnim Miloševićevim režimom, neke stvari su se promenile: moglo se po Miloševiću (da, da! ne onoliko koliko bi neki želeli, ne koliko je trebalo, svakako ne ravnopravno, ali, ja još čuvam isečke svojih tekstova kao dokaz), pisalo se o svim partijama (doduše, sa malo više muka oko ubacivanja "opozicionog" teksta, i sa vrlo različitim aršinima u pogledu dužine, ali - da, moglo se), revoluciju niko nije pominjao (mediji su se tad već brukali izveštavanjem o građanskom ratu; i moje "Novosti" imale su gaf, objavljujući sliku Uroša Predića kao aktuelni dokaz ustaškog zločina te 1991.), a socijalizam je već dobrano ustupio mesto drpizmu i anarhiji. Medija je bilo koliko ti duša želi: zafalilo je novinara, pa su regrutovani pisci sa "ispravnim" ("prodemokratskim") političkim stavom, bez obzira na zanatsko, esnafsko znanje (koje je najčešće bilo nikakvo ili minimalno) i opštu kulturu i pismenost (takođe).

Prave stege nastupile su u doba bombardovanja (vojna cenzura) i nekoliko godina pred kraj Miloševićevog režima, kada su njegovi satrapi delovali kao muve bez glave, i zaista medije doveli u fazu divljačkog iživljavanja nad osnovnim postulatima profesije. Profesionalci se dele na "demokratske" i "nedemokratske", formira se i "slobodno" udruženje novinara naspram onog "režimskog".

Onda dolaze oktobarske promene. U Srbiji "procvat" medija: teško je i pobrojati novootvorene TV stanice i pokrenute dnevne i periodične novine. "Demokratski" novinari uživaju u pobedi revolucije i svom doprinosu tome, verujući da je mnogo veći nego što je realno bio. Kraće odstranjivanje onih "režimskih", dok se ne snađu i dodvore novom režimu; sećam se samog 5. oktobra, kada smo upali u redakciju nas nekolicina, a oni koji su, od marta 2000. do tad, otvoreno služili režimu i pravili tadašnje, okupirane "Novosti" dočekali nas sa "srećna nam sloboda!".

No, dobro. Čovek bi pomislio da je s demokratijom došla i sloboda novinarskog stvaranja. Ali, ne leži vraže. Već sa "abolicijom" promiloševićevskih kameleona, i dopuštanjem grobarima srpske kulture, oličenim u TV Pink i TV Košava, da nastave rad, kreće pravi profesionalni sunovrat.  Tome doprinosi i uporno nastojanje svih "oslobodilačkih" političkih garnitura da stave medije pod kontrolu, nejasna medijska strategija i nerasčišćeni vlasnički odnosi.

Ekonomska kriza samo udara glogov kolac u srce profesije. Uprkos dva udruženja i jednom sindikatu, novinari su žrtve pretnji i ucena, često i fizičkih povreda, a na kraju i ubistava. Ucene moćnika utiču na moral. Političari laki na telefonu, diktiraju glavnim urednicima mnogo više nego što su to činili oni iz Brozovih "diktaturskih" vremena. "Bizmizmeni" i "tajkuni" daju pare za medije dok im to odgovara: tako zapuše usta u vreme kad otimaju društvenu imovinu. Višak radne snage i manjak radnih mesta, kao u svakoj privrednoj grani, dovodi do obaranja cene rada. I cene čoveka.

Država ne pomaže. Razne vlade se utrkuju u debilnim i neživotnim rešenjima za medije. Tako je, na primer, nekoj novinskoj kući sa određenim tiražom zabranjeno da ima, recimo, radio stanicu, da bi se izbegla koncentracija medijske moći, ali zato radio stanicu može da osnuje kasapin ili obućar, koji veze nema sa profesijom, niti ima ikakvu obavezu da se pridržava esnafskih pravila. Mediji se ubrzano tabloidiziraju, pa recimo "Novosti" (da, da; ja najpre polazim od svog dvorišta), kojima su 80-ih kačili epitet "tabloid" sada postaju super-ozbiljne novine naspram gomile đubreta koje se pored njih nađe na kiosku. Opšta besparica (plus politika, nerasčišćeni vlasnički odnosi, izostanak sponzorstva iz privrede...) gasi iole normalne medije; uporno se osnivaju tabloidčići kratkog veka trajanja, malih troškova i malih redakcija, ili "kablovske" TV stanice čiji program niko ne kontroliše. U ovim potonjim "novinama" i na TV stanicama, sadržaj je, u najmanju ruku, zakonski diskutabilan. Ne štiti se maloletnik, ne štiti se identitet... Pristojnosti nema, pa se prečesto i prelako nađu polni organi u tekstu, ne čuva se jezik, pa se piše slengom... Traje trka ko će pre staviti "ekskluzivno", "skandalozno", "tragično"... ispred naslova teksta ili priloga o kakvoj bizarnosti, za koju se obično na kraju čitanja/gledanja ispostavi da takav epitet ne zaslužuje...

Voditi računa o pravilima pisanja ili etici, gdegod, postalo je "out". Obaška što su svi zaboravili onu drugu, veoma bitnu, osobinu javnog informisanja: obrazovnu. S jedne strane izostaju sadržaji koji treba da nauče nekog nečemu, s druge, i sami mediji manifestuju toliki nivo neobrazovanja, nekulture i nepismenosti, da ja - priznajem - kad vidim prvu glupost tog tipa u "Novostima" iste momentalno gužvam i šaljem u kantu. I da, iskreno, mislim da su ostali - još gori. Njih i ne pokušavam da čitam.

Internet, moćno medijsko sredstvo i velika profesionalna šansa, koju na žalost mediji u Srbiji nisu znali da iskoriste i još je ne koriste - postaje ubica tradicionalnih pravila struke.

Umesto da izlaze na teren - jer, što bi Mića Bog s početka ovog mog eseja rekao "događaji nisu u redakciji, već napolju" - mladi novinari se stimulišu da sede za računarom i o svemu saznaju sa "gugla", "vikipedije" i saopštenja razmnoženih PR službi i agencija... Izvori informacija postaju neproverene vesti, blogovi, komentari... Mladi novinari gube osećaj za priču i za "meso".

U zakonski neregulisanoj sferi internet izdaštva (mada, iskreno, ni u ovoj koja je zakonima regulisana ne vidim preveliku korist od zakona koji se ne primenjuju) - svako osniva veb sajtove, portale, s različitim temama, i suštinski jedinstvenim ciljem: da što pre i što lakše zgrne pare. Novinari tako dolaze do svog dna: postaju sredstvo za činjenje atraktivnim prostora za koji gazda portala treba da proda reklamni prostor ("baner").

Ukratko: umesto "psa čuvara demokratije" postali smo "psi čuvari onih koji imaju moć i novac". Prodali smo i profesiju i sebe za kilo mesa. Koje ćemo već danas pojesti.





5 коментара:

jabrezlatan је рекао...

alal ti vera :)

Tanja је рекао...

Svaka ti cast Vucko...
T.O.M

Jovana је рекао...

Jasno, da jasnije ne može biti!

Wayman је рекао...

Bravo

Zeljko је рекао...

Apsolutno se slažem sa tvojom ocenom zastrašujućeg sunovrata kvaliteta, pismenosti, izbora tema i načina izveštavanja vodećih medija u Srbiji. I to je posledica principa da se medijske kuće rukovode masovnim ukusom većine ljudi u ovoj zemlji - što imaš više gledalaca, više prodatih primeraka novina, eto više novca. A novac je osnova svega.


Meni se čini da problem leži u očajnom stanju nacije koja se ogleda u nepismenosti, trivijalnosti, senzacionalizmom i opštom degragacijom vrednosti. Pogledaj samo komentare na vesti na našim sajtovima. To je slika onih koji čitaju novine i gledaju televiziju. To je ukus većine, njihov mentalni sklop i njihov (ograničeni i banalni) pogled na svet i život. To određuje i izbor vesti, one koji ih pišu (ili prepisuju iz istih takvih sumnjivih izvora) jer se sve podređuje vrednostima i ukusu one većine koja postoji u društvu.


Znam da je to paradoks. Da bi promenio društvo, moraš da radiš na njegovoj edukaciji. Za to vreme, nemaš novac, a bez njega se ne može. Zato, uguraš svoju estetiku, moral i etiku negde pozadi i ideš gde i svi. To nije slučaj samo u novinarstvu, na Cecinom koncertu su svirala veći deo ekipe koji je radio i sa EKV. Novac. Novac u rukama, je li...


Sunovrat i pad je počeo upravo kada si rekao, padom velike države i omeđivanjem u male okvire, ne samo teritorijalno već i mentalno. Dodaj na to ratove, uništavanje obrazovnog sistema, popularizaciju kiča, šunda, neukusa i obrnutog sistema vrednosti.


Nekad sam i verovao da ima šanse da se ponovo krene ka boljem, da se stvari pomeraju ka pozitivnom. Više ne. Pad je bio toliko veliki da ne možemo da se izvučemo iz te rupe još nekoliko decenija u najboljem slučaju. Više me to i ne nervira, prestao sam da o tome razmišljam jer više ne očekujem da će se to izmeniti dok sam ovde.


Srbija je od svog nastanka vodila borbu između napretka, razvitka i povlačenja u misticizam, nepoverenje i opskurnost. Znamo svi koji smo izbor pravili kad je bilo važno. Zato smo tu gde jesmo i zato mi je jasno kakva će većinska odluka biti kada budemo donosili narednu odluku.