понедељак, 18. фебруар 2008.

KO DA MI OTME... KOSOVO?

Gledam i ocima ne verujem, kako predstavnici nekih drzava u Savetu bezbednosti antitezom dokazuju tezu, i kako potonjim postupkom svoje drzave (priznanje "nezavisnosti" Kosova) opravdavaju prethodni (deklaraciju tzv. Skupstine Kosova o nezavisnosti).

Gledam poslednje trzaje medjunarodnog pravnog poretka, ozbiljno nacetog jos krajem proslog veka, i razmisljam kakve bi posledice toga mogle da budu u daljoj perspektivi. I nisam spokojan, jer, ipak sam iz istorije uspeo nesto da naucim.

Gledam predstavnike drzava u koje smo se do juce kleli, i drzali ih za sinonim svetske pravicnosti, kako – i ne trepnuvsi – ponizavaju Srbiju, priopcavajuci njenom (demokratskom) predsedniku stvari, koje pas s maslom pojeo ne bi, a sve s onom nadmenoscu, koja odlikuje siledzije na izmaku snaga, u stilu "vi jos ne znate zasto je to i koliko dobro za vas".

Gledam, i mislim se – da li je moguce da bar malo ne osecaju stid?

Vele, priznace Kosovo, zato sto su pregovori o statusu propali. Po strani logika: ako pregovori o statusu koji trazi manjina propadnu, valjda se postuje stav vecine. Seca li se iko, da li su pregovori o Kosovu ikada i stvarno vodjeni? Pa i ovi najnoviji "susreti" bili su pro forme, jer je jednoj strani unapred receno da im nezavisnost "ne gine" cak i ako budu nekooperativni.

Priznace, vele, Kosovo, jer je tamo Milosevicev razim izvrsio etnicko ciscenje nad Albancima. Ako je to kriterijum, sta cemo sa etnickim ciscenjem, koje su kosmetski Albanci sprovodili nad Srbima u vreme okupacije (1941.-1945.), za vreme Titovog rezima (1945. – 1990.) i tokom privremene administracije UN (1999.-2008.)? Albanci proterani sa ognjista u vreme bombardovanja vratili su se posle desetak dana od egzodusa. Srbi proterani sa ognjista posle ulaska snaga UN, koje su trebalo da im garantuju bezbednost, jos se nisu vratili.

Priznace Kosovo jer ce time, vele, "resiti problem". Za njih je parcanje suverene drzave – resavanje problema. Zaboga, Evropo! Pokusali ste tako sa Hitlerom, dali mu Cehoslovacku na tanjiru, zar ste zaboravili na sta je to izaslo?

Priznace Kosovo, buduci da to garantuje mir i stabilnost regiona. Nadgledana nezavisnost, koju promovisu kao genijalnu ideju Martija Ahtisarija i bezmalo savrseno resenje za Kosmet, u praksi se nece mnogo razlikovati od stanja uspostavljenog 1999. godine, kada je drzava Srbija prestala da vrsi bilo kakvu, makar i simbolicnu vlast, i da ima bilo kakvo, makar i simbolicno prisustvo na Kosovu i Metohiji. I, zasto nisu uspostavljeni mir i stabilnost, nego je do dana danasnjeg Kosovo izvor nestabilnosti?

Priznace Kosovo, a zauzvrat Srbiji nude "nagradu" u vidu "evropske perspektive". Zar Srbija i sa Kosovom, i pre svih ovih dogadjaja, nije imala "evropsku perspektivu"? Nije li licemerno, uostalom, nuditi "evropsku perspektivu" drzavi, koja se za to jasno opredelila jos 2000. godine, hvaliti njen "demokratski rezim", ali je ipak pritom kaznjavati, ponizavati i denuncirati?

Siptari se na Kosmetu jos nisu cestito ni otreznili od separatistickog slavlja, a stigla su prva priznanja "nezavisne drzave". Neka ocekivana (Amerika, Albanija), neka bez ikakve tezine (marionetski rezim Avganistana), neka, boga mi, ipak duboko razocaravajuca (Francuska).

Kakvu reakciju te drzave ocekuju od Srbije?

Ako se setimo brzog povlacenja tuzbi protiv drzava clanica NATO, koje su nas bombardovale, odmah po padu Milosevica, ako se setimo ubrzanog i nekritickog vracanja tim povodom prekinutih diplomatskih odnosa na predjasnji nivo...onda nije ni cudo sto te zemlje nisu ni malo zabrinute zbog moguce reakcije Srbije. Prevedeno: Beograd ce malo da se duri, a kad iovako klimavi standard krene nizbrdo, pustice signale poverenja, a mi cemo prihvatiti Srbe u svoje narucje, kao da nam nisu nista ucinili, iako cemo morati da im postavimo bar jos nekoliko novih uslova za ulazak u srecan evropski brak.

Mozda ce, stvarno, pitanje viza i studiranja po Bolonjskoj deklaraciji biti Srbima vaznije od nacionalnog ponosa. Ne znam, moguce da sam zastareo u shvatanjma, mozda i jeste vaznije...

Nisam, naravno, ocekivao da povodom Kosova neko iz Beograda vitla oruzjem, iz najmanje tri razloga: 1. Kojim oruzjem? Nasa vojska je sistematski unistavana u poslednjoj dekadi. 2. Protiv koga? Amerika plus 27 zemalja EU su krupan zalogaj, cak i za potomke pobednika sa Cera i Kajmackalana, posebno sto su sada vec prisutni na nasoj teritoriji. 3. S kim? Vreme nacionalnog romantizma je proslo, a pozivanje na patriotizam postalo bespredmetno, posto je isti bespotrebno utrosen.

Nisam, dakle, ocekivao oruzje, ali jesam energiju i dostojanstvo: osim pretnje po nivo diplomatskih odnosa (za koje ih, siguran sam, bas briga!), zemljama koje bi priznale Kosovo valjalo je pripretiti ugrozavanjem ekonomskih interesa. Pa, ako su im politicari nemudri, lakomi ili siledzije, biznismeni bi im pomogli da realnije gledaju stvari na terenu.

(A muka mi je tek pripala kada su, po ko zna koji put, podignute optuznice protiv kosmetsko-albanskih (sada) politickih lidera, a svi znamo da od toga nece biti nista, i da samo izlazemo farsi svoje pravosudje.)

U demoliranju Beograda i drugih gradova, medjutim, nema ni malo dostojanstva. Ljudi koji na taj nacin manifestuju svoj gnev protiv drzava, koje priznaju nezavisno Kosovo, u stvari, samo im cine uslugu, jer im pomazu da zabasure nedostatak argumenata za rasturanje Srbije, podsecajuci tamosnje javno mnjenje "kakvi su Srbi divljaci". Nekako bi mi bilo mnogo lakse shvatljivo da su ti energijom i alkoholom napumpani mladi ljudi obukli uniforme i posli na Kosmet, u komite, u duhu najbolje tradicije borbi za oslobodjenje tih krajeva od Turaka, i Vojvode Vuka. (Uputstvo za recenu decu: eno vam ga spomenik potpukovniku Vojinu Popovicu, komandantu komita, ispred "Palasa"). Ovako se osetim nekako tuzno i bez argumenata, kad vidim snimke veselja iz Pristine, u kojoj su najveci nered napravile tri petarde. Alo, momci: Hasim "Zmija" Taci sedi u Pristini, ne krije se u beogradskim kontejnerima!

Нема коментара: